Dragi prijatelji, braćo i sestre…

za dom sremn

Dragi prijatelji, braćo i sestre suborci,

počinje nova sezona raskrinakavanja zlotvora hrvatskog društva i svih devijacija koji ovu zemlju vode u propast. Bit ću i dalje nemilosrdan u borbi protiv okupacijskih medija, njihova ispiranja mozga i planskog uništavanja Hrvatske i hrvatskog naroda.  Želja mi je da Vam pokažem i dokažem da je borba jednog protiv svih moguća, da svatko od Vas može pobijediti zločinački režim i njegove satelite i otvoriti Vam oči da se u cijeloj ovoj političko-kulturnoj borbi  radi o teroru veleizdajničke ultra manjine nad većinom hrvatskog naroda kojega nitko i nikada nije pobijedio niti trajno  porobio.

Sve prevrate, sve promjene u društvu nisu  djelo većine nego ekstremne manjine.  Vi sami može više učiniti nego sve institucije zajedno. Potrebno je samo da imate razvijenu svijest da su promjene moguće, da je moguće spriječiti pederastiju, pljačku HR, odmak od zapadnjačke dekadencije na svim razinama, svijest o tome da nam je liberalizam (prva zločinačka ideologija epohe moderne) najveći nepriajtelj itd… i da sve možete baš Vi promijeniti  svojom energijom i projicirati vaše ideje i djela  na kolektivno nesvjesno osvještavajući naš nepobijedivi narod,   mijenjajuću  ovu naizgled bespomoćnu sitauaciju potpune erozije morala, gospodareskog i demografskog rasula, izdaje, egoizma, pljačke, rasprodaje naše Domovine. Pobijedit ćemo neprijatelja i to Vas uvjeravam!

ZA DOM SPREMNI!   SVE ZA HRVATSKU-HRVATSKU NIZAŠTO!

 

 

Neviđena pljačka poreznik obveznika ili kako Andrea Zlara Violić dijeli šakom i kapom naš novac profesionalnim parazitima, najvećem šljamu i hrvatskoj petoj koloni

Andrea Zlatar Violić zvana Krmača

Andrea Zlatar Violić poznatija kao Krmača

U tijeku je, a to se zapravo događa već godinama, skandal ili preciznije  rečeno pljačka bespovratnih sredstava neprofitnim prorežimskim i proglobalističkim medijima Novoga svejstkoga poretka (NSP).  Naime, milijuni kuna državnog novca, novca koje zapravo  stvara sustavno  uništavani i pljačkani realnii sektor, opet završavaju u rukama šačice podobnih mediokriteta i deizntegratora  nacionalnog  i svakog kolektivnog identiteta u službi svjetskih moćnika NSP-a.

Zadnja dva desetljeća na hrvatskoj civilnoj sceni imamo hegemoniju dobro organizirane manjine koja državni novac vidi kao sredstvo osobnog bogaćenja i priliku za otimačinu preko njima bliskih političkih elita koji državu vide kao PLIJEN! Otvoreno društvo postaje zatvoreno, a javni fondovi postaju privatni. Zatvoreno društvo za dobro umreženu parazitsku kliku koja već godinama parazitira na državnim jaslama i globalističkim sinekurama NSP-a   jer ipak ovdje se radi o njihovu božanstvu: o novcu.

Ideološka subverzija je tu tek sporedna jer ionako kontroiraju sve medije, a intelektualni otpor tim zatupljujućim mediokritetima i ne postoji.  Ovaj zastrašujući KRIMINAL će biti prešućen kao i svakodnevno pljačkanje i razgradnja ove države. A najgore od svega da lažna oporba koja cijelo vrijeme šuti na sve moguće dezintegrativne procese u državi i prikrivenu pljačku na svim razinama ništa ne će poduzeti glede bilo kakve promjene. Zapravo, njih se to uopće i ne tiče!

 

Popis profesionalnih parazita u službi NSP-a:

ME MEDIJA Broj bodova
1. Portal H-Alter (h-alter.org) 490
2. Forum.tm 486
3. Libela.org – portal o rodu, spolu i demokraciji 463
4. Internetski portal VoxFeminae.net  460
5. Lupiga.Com 459
6. Cenzura-televizija 457
7. Treći sektor – Civilno društvo na malom ekranu (televizija) 455
8. Crol.hr 444
9. Neovisni novinarski portal http://www.Tris.com.hr 439
10. Radio Student 439
11. Nepokoreni grad 434
12. Kulturpunkt.hr 433
13. Gong.hr 428
14. Cenzura-radijska produkcija 424
15. In-Portal.hr 423
16. Identitet, mjesečni magazin 415
17. Slobodni Filozofski 413
18. Pogledaj.to 405
19. Booksa.hr 404
20. Crveni kotač, hrvatsko-romski časopis 403
21. Prosvjeta – novine za kulturu 403
22. RadioNet 397
23. Televizija Student (TVS) 395
24. Manjinski radio forum 394
25. Arteist.hr 390
26. Queer.hr 387
27. Kritična masa (kriticnamasa.com) 382
28. Romni.net 379
29. Eurosfera 378
30. Kulturistra (kulturistra.hr) 375
31. Behar – časopis za kulturu i društvena pitanja 375
32. Budućnost časopis 373
33. Zpress.hr 361
34. Korzo.net 359
35. Pomakonline.com – Magazin za društveni razvitak 356
36. Infozona.hr 355
37. Nogometplus.net  352
38. Ravno do dna (ravnododna.com) 351
39. Vizkultura.hr 348
40. Portal OBRIS – Obrana i sigurnost (obris.org) 344
41. Info zona na radiju 344
42. Hrvatski umirovljenički list 342

Hrvatski javni dug dosegnuo 68 posto BDP-a, te će i dalje rasti

Prema podacima europskog statističkog ureda, hrvatski javni dug dosegnuo je u prvom tromjesečju 221,8 milijardi kuna, što je za 1,6 milijardi više nego u prethodnom kvartalu.

„Zadržan je lagani uzlazni trend javnog duga u prvom tromjesečju, što je u skladu s očekivanjima. Do kraja godine procjenjujemo da bi njegova razina mogla dosegnuti 73 posto BDP-a, ili nominalno oko 237 milijardi kuna“, kaže Alen Kovač, makroekonomist u Erste banci.

Kako ističe, u drugom tromjesečju vidjet će se u javnom dugu i nedavno zaduženje države od 1,25 milijardi eura na tržištu.

„Porast javnog duga posljedica je ponajviše proračunskog deficita, koji će prema našim prognozama ove godine biti malo iznad 5 posto BDP-a“, navodi Kovač.

Zrinka Živković-Matijević, direktorica Direkcije za ekonomska istraživanja Raiffeisenbank Austria, također ističe da je proračunski deficit jedan od glavnih pokretača rasta javnog duga.

„Postojan primarni proračunski deficit, sve veći kamatni troškovi i odgoda reformi pridonijeli su snažnom rastu duga opće države, koji je samo u 2013. porastao za 36,5 milijardi kuna, ili 19,9 posto. Unatoč velikom proračunskom manjku, prvo tromjesečje donijelo je bitno usporavanje rasta javnog duga, što je posljedica korištenja sredstava osiguranih na kraju 2013. za financiranje u prvoj polovici godine, kad su i najveća ovogodišnja dospijeća“, kaže Zrinka Živković-Matijević.

Smatra da zbog sporosti restrukturiranja u javnim poduzećima, u sektoru prometa, koji su ujedno i glavni primatelji državnih jamstava, rizik od nastavka rasta duga ostaje prisutan.

Udjel javnog duga raste i zbog toga što je BDP i dalje u silaznoj putanji, dok je inflacija izuzetno niska.

„Zbog izostanka rasta gospodarstva i niske inflacije, dodatno se pogoršava taj omjer. Kada bi, primjerice, BDP rastao za četiri, a dug za tri posto, udjel bi se smanjivao. No, kako u ovoj godini očekujemo pad BDP-a za 0,5 posto, to će biti dodatni uteg u kalkulaciji udjela javnog duga u BDP-u“, kaže Alen Kovač.

 Nova metodologija donosi snažan rast udjela javnog duga

Makroekonomisti upozoravaju da bi udjel hrvatskog javnog duga u ovoj godini mogao snažno porasti i zbog promjene u Eurostatovoj metodologiji izračuna.

„Već jesenska promjena metodologije obuhvata duga opće države, u skladu s novom metodologijom ESA 2010, mogla bi značajno i statistički utjecati na snažan rast javnog duga i njegovog udjela u BDP-u, s obzirom na to da postoji mogućnost da u obuhvat budu uključeni Hrvatske autoceste i Autocesta Rijeka-Zagreb s popriličnim obvezama“, kaže Zrinka Živković-Matijević.

Uključe li se i dugovi autocesta, kao i HBOR-a u izračun ukupnog javnog duga, njegov udjel mogao bi, smatra Kovač, dosegnuti i 85 posto BDP-a.

„Imamo potencijalni metodološki efekt koji bi mogao dodatno povećati razinu javnog duga, no uzmimo to još s dozom rezerve dok ne vidimo podatke Eurostata“, zaključuje Kovač.

 HNB: rast javnog duga pritišće financijsku stabilnost

Po ocjeni Hrvatske narodne banke (HNB), veliki pritisak na financijsku stabilnost Hrvatske proizlazi iz brzorastućega javnog duga, koji će se, prema metodologiji ESA 95, približiti razini od 70 posto BDP-a.

U najnovijoj publikaciji „Financijska stabilnost“ HNB podsjeća da je stopa rasta hrvatskog javnog duga jedna od najvećih među usporedivim zemljama. Pritom pojašnjava da je tome pridonijelo preuzimanje dugova brodogradilišta i drugih javnih poduzeća, te plaćanje dugova zdravstvenih ustanova tijekom 2012. i 2013. godine.

Međutim, projekcija rasta javnog duga upućuje na znatno usporavanje zahvaljujući smanjenju manjka u sklopu procedure prekomjernog deficita, kažu u HNB-u.

Početkom ove godine Hrvatska je potpala pod proceduru prekomjernog deficita (EDP), mehanizam EU-a osmišljen kako bi se proračunski manjak članica vratio ispod dopuštenih 3, a javni dug ispod 60 posto BDP-a, kako nalažu kriteriji iz Maastrichta.

„Tijekom 2014. i 2015. očekuje se povećanje javnog duga, ali po znatno nižim stopama rasta. Naime, javni dug bi u 2014. mogao porasti za oko 1,9 postotnih bodova udjela u BDP-u, a u 2015. za samo 0,2 postotna boda“, navode u HNB-u, te također upozoravaju da bi se do kraja 2014., zbog prilagodbe ESA 2010, razina javnog duga mogla povećati radi uključivanja duga javnih poduzeća koja spadaju u sektor države.

HNB također ističe se da brz rast javnog duga nije svojstven samo Hrvatskoj, ali da je potrebno usmjeriti se na znatnije usporavanje stope njegova rasta na razinu koja bi omogućila postupno smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u.

U HNB-u ocjenjuju i da je struktura hrvatskog javnog duga prema preostalom dospijeću vrlo povoljna.

Uz to, napominju da bi udio javnog duga u BDP-u, prema programu konvergencije, trebao doseći vrhunac tijekom ove godine, zaustaviti se u 2015. i nakon toga lagano smanjivati.

„U osnovnom scenariju očekuje se da će udio javnog duga u tom razdoblju ipak blago rasti. Smanjivanje tog udjela ponajprije će ovisiti o izlasku ekonomije iz recesije te provođenju strukturnih reformi usmjerenih na smanjenje udjela rashoda opće države u BDP-u“, navode u HNB-u.

Šok scenarij

Međutim, HNB navodi i da bi javni dug prema šok-scenariju u 2015. godini mogao dosegnuti 77,4 posto. Šok scenarij procjenjuje razinu duga u okolnostima deprecijacije u 2014. od 10 posto i pada BDP-a za 2,5 posto.

„Zbog velikog udjela eura i drugih valuta u javnom dugu i padu BDP-a, u slučaju kombiniranog šok-scenarija, došlo bi do povećanja javnog duga za 7 postotnih bodova udjela u BDP-u“, kaže se u najnovijoj publikaciji HNB-a.

izvor: HINA

Industrijska proizvodnja u velikom padu, Grčić razloge traži u prošloj godini

Državni zavod za statistiku objavio je danas da je industrijska proizvodnja, prema kalendarski prilagođenim podacima, u lipnju pala za 1 posto u odnosu na prethodni mjesec, dok je u odnosu na lipanj prošle godine potonula 1,7 posto.

To je znatno slabiji podatak nego što se očekivalo. Četiri makroekonomista, koji su sudjelovali u anketi Hine, procjenjivali su u prosjeku da je u lipnju industrijska proizvodnja porasla za 0,6 posto na godišnjoj razini.

To je i prvi pad proizvodnje nakon pet mjeseci neprestanog rasta.

„Došlo je do laganog pada industrijske proizvodnje, nakon pet mjeseci rasta, u dijelu godine kada su neki drugi sektori počeli biti dominantni“, izjavio je izjavio je potpredsjednik Vlade i ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Grčić na konferenciji za novinare.

No, kako je dodao, iz statistike se vidi da je u prošloj godini u prvih pet mjeseci proizvodnja padala, a u lipnju da je porasla za 1,7 posto, što znači da je baza bila nešto veća, pa to dijelom ima učinak na najnoviji podatak.

Upitan nada li se i nakon najnovijih podataka DZS-a da se struktura BDP-a mijenja u koristi proizvodnje, Grčić je odgovorio ‘to ćemo još vidjeti’.

‘Dobro da nam je pet mjeseci rasla proizvodnja, a to se još bolje vidi u porastu izvoza te je očigledno da je eksterna potražnja utjecala na rast proizvodnje’, rekao je Grčić, istaknuvši činjenicu da je u prvih šest mjeseci industrijska proizvodnja imala pozitivni rezultat.

Po podacima DZS-a, u prvih šest mjeseci ove godine industrijska je proizvodnja ukupno porasla za 0,7 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje.

Izvor: HINA

Sve veće dužničko ropstvo se nastavlja

Podaci Hrvatske narodne banke pokazuju da je bruto inozemni dug u ožujku narastao već peti mjesec zaredom na godišnjoj razini, nakon što je 17 mjeseci uzastopno, od lipnja 2012. do listopada 2013. godine, bilježio pad vrijednosti na godišnjoj razini, navode analitičari Raiffeisenbank Austria u osvrtu na podatke HNB-a.

U ožujku je bruto inozemni dug dosegnuo 46,4 milijarde eura, što je za 3,3 posto više nego u istom lanjskom mjesecu. Kako je u tom razdoblju gospodarstvo palo, udio bruto inozemnog duga u BDP-u dosegnuo je rekordnih 108,1 posto.

„U relativnim pokazateljima zaduženosti, omjer bruto inozemnog duga i BDP-a porastao je na najvišu razinu ikad, što je, osim rasta obveza prema inozemnim vjerovnicima, posljedica i pada gospodarske aktivnosti, odnosno nominalnog smanjenja BDP-a“, navode analitičari RBA.

Rastu obveza prema inozemnim vjerovnicima u vrijednosti od 800 milijuna eura, ili 1,7 posto, tijekom prvog tromjesečja najviše su pridonijela privatna nefinancijska poduzeća, čiji je dug, uz tromjesečni prirast od 643 milijuna eura, na kraju ožujka iznosio 11,5 milijardi eura.

Bruto inozemni dug opće države smanjen je u prvom tromjesečju za 250 milijuna eura, na 10,2 milijarde eura. No, u drugom će kvartalu porasti, ističu analitičari RBA, zbog izdavanja međunarodne obveznice na europskom tržištu u vrijednosti od 1,2 milijarde eura.

„Godišnji rast duga opće države od 16,8 posto zorno ilustrira razmjerno visoke potrebe države za (re)financiranjem njezinih obveza“, ističu analitičari RBA.

Unatoč rastu duga kreditnih institucija u prvom tromjesečju na gotovo 9 milijardi eura, što je porast od 244 milijuna eura ili 2,8 posto na kvartalnoj razini, na godišnjoj su razini njihove obveze smanjene za 194 milijuna eura ili 2,1 posto.

„Očekujemo da će se razduživanje kreditnih institucija nastaviti i u ovoj godini. Glavni razlog za to vidimo u nedostatku projekata u korporativnom sektoru i u skromnoj potražnji za kreditima. Srednjoročno, uz očekivanu stagnaciju ukupnog iznosa javne i privatne potrošnje te blagi rast investicija, nalazimo temelje za daljnje smanjivanje vanjskog duga, koji bi se u sljedeće tri godine trebao svesti na razinu od oko 100 posto BDP-a“, navode analitičari RBA.

U strukturi bruto inozemnog duga prema domaćim sektorima tijekom petogodišnje recesije primjetan je rast udjela opće države u ukupnom bruto inozemnom dugu.

„Naime, udio bruto inozemnih obveza opće države prema inozemnim vjerovnicima porastao je s otprilike 10 do 11 posto u prvoj polovici 2009. na više od 22,1 posto krajem prvog ovogodišnjeg tromjesečja“, ističu analitičari RBA.

Kreditne institucije smanjile su svoj udio ispod 20 posto, dok ostali domaći sektori – privatna nefinancijska društva, financijske institucije (osim kreditnih i HNB-a) te stanovništvo – čine i dalje najveći dio inozemnog duga, 41,9 posto, unatoč nastavku procesa razduživanja i smanjenju udjela.

Izvor: HINA

Ukrajinski nacionalizam. Treći put!

dmitro jaroš

Dmitro Jaroš

Interview Dmitra Jaroša, ukrajinskog revolucionara, iskrenog domoljuba i rodoljuba, i pravog prijatelja hrvatskog naroda s talijanskim novinarom.

1. Kakva je trenutna društvena i politička situacija u Ukrajini?

Vrlo teška. I prije nego što je Janukovič došao na vlast, mi smo govorili da je naša zemlja okupirana iznutra. Pod vladavinom Janukoviča protunacionalna priroda ovoga režima desegla je svoj vrhunac. Nakon Janukovičeva bijega bile su vidljive sve pukotine u režimu, ali sam režim još uvijek nije dokinut. Stranka regija i Komunistička partija nisu zabranjene. Bivša oporba ne pomaže u borbi protiv korupcije. Još nemamo aktivirane mehanizme za više pravde i solidarnosti u našem društvu.

2. Što mislite o novoj (privremenoj) vladi u Ukrajini?

U početnu smo izbjegavali kritizirati vladu kako bi smo izbjegli destabilizaciju trenutnog stanja u Ukrajini. Međutim, sada smo na to prisiljeni; privremena vlada je pokazala potpuni nedostatak profesionalizma i patriotizma. To je vidljivo gubitkom Krima, nazočnom korupcijom u društvu i potpunim nedostatkom bilo kakavog otpora prema unutarnjem i vanjskom neprijatelju. Određene strukture u samoj vlasti su postale potpuno kontrarevolucionarne. U svakom slučaju, nacionalna revolucija se mora nastaviti. Naravno, bilo bi najbolje kad bi se to nastavilo na miran način. No sadašnja bi vlada mogla svojim postupcima isporvocirati novi val pobuna.

3. Što mislite o zapadnim pristašama ukrajinskog ustanka, kao što je Soros ili Bernard-Henri Lévy ili čak Obama? (Neki kažu da je sama revolucija financirana od strane zapadnih političara, poput Sorosa, Bernard-Henri Lévy ili Obame). Što mislite o tome?

Soros, Bernard-Henri Lévy, ili Obama uopće nisu bili zainteresirani za nacionalnu revoluciju u Ukrajini. Zapad je bio zainteresiran za prosvjede koji će prisiliti Janukoviča na promijenu njegovog geopolitičkog kursa (smjera). Evidentno je je da su svi napori bili usmjereni u tom smjeru. Ipak, zapadne zemlje još uvijek vide Janukoviča kao legitimnog predsjednika čak i dok ljudi svakodnevno umiru na ulicama na Kijeva. Bernard-Henri Lévy ima određene ideološke interese glede Ukrajine, dok je Soros ima i ideološke i gospodarske interese. Obama, unatoč tome što dolazi iz demokratske stranke, gleda cijelu situaciju kroz prizmu američkih imperijalističkih interesa. Niti jedna od tih strana ne želi vidjeti Ukrajinu kao snažnu državu.

4. Što mislite o NATO-u i EU? Je li ukrajinska revolucija proeurospka, prozapadna? Što mislite o Americi?

Mi smo protiv članstva u EU i NATO. Nemamo ništa protiv suradnje sa zemljama EU-a i NATO-a pod ravnopravnim uvjetima. Ipak, odustajanje od našeg suvereniteta ulaskom u jedan od tih blokova je nešto na što svakako ne želimo pristati. Isto tako, ne želimo imati ništa zajedničko s ideologojim koja trenutno dominira u EU. Ne želimo imati nikakve veze niti s imperijalističkom politikom NATO-a. Revolucija koja se dogodila u Ukrajini je prije svega izazvana mržnjom običnih građana prema korumpiranoj i kriminalnoj vladi. Iluzija o EU je možda odigrala određenu malu ulogu, ali je ta uloga bila je uvijek od sekundarnog značaja. Danas, mi, ukrajinski nacionalisti pokušavamo nametnuti stajalište da se Ukrajina ne bi trebala oslanjati niti na EU niti na NATO, nego biti samosvojna. Nažalost, Putin spječava našu promidžbu i čini sve kako bi blokirao naše stavove. Putin je daleko najveći promicatelj proeuropskog i pronatovskog raspoloženja u Ukrajini – njegova imperijalistička politika prisiljava Ukrajince da se okrenu Zapadu. S druge strane, politika zapadnih zemalja je srušila iluzije mnogim Ukrajincima. Zbog toga što zapad ne radi ništa protiv Rusije glede pritiska, mnogi Ukrajinci su potpuno razočarani Zapadom. Glede Amerike, ne njegujemo neku vrstu patološke mržnje prema njoj – potpuno smo svjesni da ona želi imati svjetsku dominaciju, a mi smo protiv toga. Mi smo za multipolarni svijet, svijet bez carstva, svijet u kojem svaki narod može biti slobodan i očuvati svoj vlastiti identitet i duhovnost.

5. Kakvu vrstu političkog i kulturnog svjetonazora imate? ( što Vam se ne sviđa i koje političare vidite kao pozitivne primjere?). Ako bi mogli opisati svjetonazor Pravog sektora u nekoliko riječi, što biste rekli?

Mi zastupamo ideologiju klasičnog ukrajinskog nacionalizma i kroz ovu ideologiju pokušavamo pronaći odgovore na sva suvremena pitanja. U tom smislu i dalje držimo ispravnim ideologiju nastalu sredinom 20. stoljeća, ali mi je želimo nastaviti razvijati i prilagoditi je današnjim uvjetima. Apsolutni temelj ukrajinskog nacionalizma je kršćanstvo. Mi jasno razlikujemo nacionalizam od šovinizma, ksenofobije i imperijalizma. Jezgro našeg pokreta se sastoji od ljudi zdravih nacionalističkih pogleda, ljudi koji su vjerni konzervativnim i kršćanskim vrijednostima. Vrlo često su ti ljudi nadahnuti plemenitim duhom srednjeg vijeka. Zajedno, spremni smo pronaći odgovore na suvremene probleme, dakle, spremni pomoći društvu u pronalasku odgovora na različite društvene, gospodarske i druge probleme.

6. Je li vaša revolucija usmjerena protiv ruskog naroda, ruske vlade ili proruski orjentiranih Ukrajinca? Kakvu budućnost vidite za Ukrajinace koji govore ruski jezik?

Prije svega, svrha naše revolucije je obrana interesa vlastite nacije. Glede Rusije, mi smo protiv ruskog imperijalizma. Činjenica da imamo puno Rusa u Pravom sektoru sasvim jasno pokazuje da nismo rusofili. Ti ljudi su došli ovdje kako bi podržali ukrajinski revoluciju i stekli određeno iskustvo. Oni, također, u potpunosti razumiju da je Putinov režim, zapravo, antiruski. Mnogi ruski domoljubi su strapani u zatvore zbog svojih aktivnosti. Rusi su ponižavaju, moralno i fizički i unutar Rusije, gubeći se među morem ne ruskih naroda. Sasvim je moguće da sljedeći predsjednik Rusije bude Čečen, Ramzan Kadyrov. To je razlog zašto su mnogi Rusi shvatili da je jedina način na koji mogu spasiti svoj narod uništenje carstva. Surađujemo s takvim Rusima i to ćemo nastaviti činiti. Glede Ukrajinaca koji govore ruski mogu reći da mnogi naši aktivisti govore ruski i da su to istinski ukrajinski patrioti. Rusifikacija je doista problem. Ona je ozbiljniji problem od problema slične prirode koji postoji u Irskoj. Želimo preporod ukrajinske kulture i jezika; ne represijom, nego kroz umjetnost, kroz njenu promociju. To će biti moguće samo onda kada budemo imali istinsku nacionalnu državu.

7. Što mislite glede Krima i nedavnog referenduma glede odvajanja (secesije) od Ukrajine?

Mi osjećamo da Krim pripada Ukrajincima i krimskim Tatarima. Osim toga, mnoge druge nacionalne manjine tamo žive – ne samo Rusi, nego i Grci, Armenci, Estonci i tako dalje. To je razlog zašto želimo stvoriti pravu autonomnu regiju na Krimu koja bi bila u potpunosti integrirana s ostatkom Ukrajine i koja će jamčiti sva prava krimskim Tatarima i svim drugim etničkim manjinama. Teoretski, glavni argument za stvaranje takve autonomije je jasno proukrajinsko stajalište krimskih Tatara. Glede tzv. referenduma, držim da to je potpuna farsa. Manje od 30% stanovništva na Krimu je sudjelovalo u njemu. Ovaj pseudo referendum je održan pod pritiskom ruskog oružja. Prije ili kasnije Kijev će vratiti potpunu kontrolu nad Krimom.

8. Kažete da želite nezavisnu i suverenu Ukrajinu. Kad bi sutra došli na vlast, kakvu biste imali vanjsku politiku? Koje geopolitičke ciljeve bi zastupali? Bili se Ukrajina trebala pridružiti nekim međunarodnim savezima? Kakvu vrstu odnosa bi imala Ukrajina s Rusijom?

Vidimo nekoliko prilika za konsolidiranje i integriranje zemalja srednje i istočne Europe. Prije svega, to je stvaranje vertikalne osi od Baltika do Crnog mora s baltičkim zemljama, Bjelorusijom, Poljskom i Ukrajinom. Drugo, zainteresirani smo vidjeti konsolidaciju zemalja crnomorske regije i zemalja južnog Kavkaza. U mnogim aspektima želimo biti biti pragmatičani u pronalaženju saveznika. Glede Rusije, želimo imati normalne odnose s tom zemljom ali samo kad se ona osloboditi svojih imperijalističkih ambicija.

Prijevod: protukultura

http://www.ilprimatonazionale.it/2014/05/13/ne-nato-ne-ue-intervista-esclusiva-al-leader-di-pravy-sektor/

Slaviti ustanak u Srbu znači rugati se Danu pobjede u Hrvatskoj

Auktor: Marko Ljubić

Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta
Ivo Banac

Dok god postoji mogućnost i pravo u Srbu govoriti o «antifašističkom  ustanku» bit će to jasan znak kapitulanstva hrvatske državne politike i jasan pokazatelj snažnoga velikosrpstva u Hrvatskoj. Onaj tko pretendira istinski povesti hrvatski narod u svekoliki razvoj i prije svega mir, mora zabiti glogov kolac tome vampiru upravo u Srbu.

Nazad otprilike dva mjeseca jedan mi je tekst zapeo za oči više nego ostali. Komentator Večernjeg lista Branimir Pofuk uočio je da je tada mandatar srbijanske vlade, danas predsjednik Aleksandar Vučić u svojem trosatnom govoru pred srbijanskim parlamentom – pola sata govorio o srbijanskoj kulturi i politici njegove buduće vlade prema tome prevažnom pitanju.

S pravom je Pofuk uočio taj državnički odgovoran postupak i državničku politiku srbijanskoga premijera, iako je jednako tako mogao davno prije uočiti slično ponašanje državnika svih relevantnih država, pa i onih najsiromašnijh. Ali i od Srbije je vrijedno učiti. S pravom se pitao, kako je moguće da u Hrvatskoj državno ulaganje u kulturu dramatično pada iz godine u godinu, dok je srbijanski premijer odlučio nekoliko puta povećati ulaganja u kulturu.

Neki bi rekli – izdatke za kulturu, ali kod razvijenih naroda i država, jer jedno bez drugoga ne ide, to su – ulaganja.

Početno vrludanje Branimira Pofuka, nesigurnoga smije li pohvaliti srbijanskoga premijera, jer je uvod posvetio ograđivanju od njegove prošlosti – bio je siguran znak da on ne razumije razlog zbog čega je takva politika posve normalna u Srbiji, ali još važnije – zbog čega nije moguća u Hrvatskoj. Ne trebam ni istaknuti da Pofuk, ali ni jedan drugi novinar najvažnijih nacionalnh medija u Hrvatskoj – u pravilu  ne otvara pitanje: Zašto je u Hrvatskoj tako? Pa da zatim, ako već inzistiraju na analogiji sa Srbijom, istaknu zašto je u Srbiji drugačije, ili, u ovome slučaju pozitivnije. Naravno, sa stajališta srpskoga naroda kao i hrvatskih srbofila.

Puno odgovora nalazi se oko nas, svakodnevno, a onima koji se hoće odmaknuti od nacionalnih pitanja – HTV to jednostavno ne dopušta.

Gdje se god sakrio, tu je HTV, u ovome slučaju HTV 3 i – “hrvatski film” – “Nevesinjska puška”. Režirao Žika Mitrović, scenarij napisao Slavko Goldstein, glavni glumac Bata Živojinović, producent Jadran film, vrjeme snimanja – godina Gospodnja 1963.

Po čemu je to – hrvatski flm?

Pa se onda ne pitaj, pogotovo u susret proslavi “antifašističkoga ustanka” u Srbu, nakon Jadovnog, u susret Oluji i proslavi Dana pobjede, a poslije hodočašća prvo, patrijarha Irineja, zatim Ive Josipovića po Hrvatskoj, naročito po Zagorju – je li ovo uopće hrvatska država?

Ne možeš se iz nekih razloga nikako riješiti sjene Goldsteina, ne možeš bez Bate Živojinovića pobijediti ni jednoga neprijatelja, ne možeš bez partizansko – komunističke kinematografije provesti jedan dan, a bez ikonografije ni disati.

Mislite da to nije opasno, trenutno aktualno, važno, da zbog ekonomske krize o tome ne treba govoriti? Pa upravo oni koji su stvorili klice svekolike krize i razvili ih do kronične bolesti, zastupaju to stajalište.

Primjer koliko dugogodišnja kampanja o relativizaciji evidentnoga zla može postati izraz osobnog stava ljudi, svugdje, pa tako i u Hrvatskoj je istraživanje instituta Ivo Pilar, koje je, između ostalih objavio i Večernji list prije nekoliko dana.

Na pitanje treba li kazniti zločine komunizma, izrazito protiv izjasnilo se 17, 7 posto ispitanika, a protiv kažnjavanja zločina komunizma je 39,8 posto ispitanih. Samo 14,7 posto se izjasnilo izrazito za kažnjavanje tih zločina. Ovdje se mora zanemariti pridjev “komunizma” i stvari svesti na – kažnjavanje zločina. Zašto bi netko normalan bio protiv kažnjavanja zločina?

Odgovor je jednostavan. Jer je socijalno formiran na načelima da komunistički poredak – nije zločin, da nije zločin ubiti zarobljenoga neprijatelja, pogotovo ustašu, da nije zločin pobiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Između ostaloga jer – bilo je davno.

Sve što se dogodilo jučer – jednoga dana biti će davno. Zar se može biti čovjek, a prepustiti zlu da jednoga dana postane – poželjno?

Zar netko stvarno misli, minimalno poznavajući povijest dvadesetog stoljeća, da iza ovakvih rezultata ne stoji dobrim dijelom i višegodišnja medijska politika vladajućega poretka u Hrvatskoj, “hrvatskog antifašizma”, te da su Tito i komunizam zapravo – prihvatljivi, a da su Tuđman i demokracija zapravo razorili mir i sigurnost ljudi te zaustavili svaki napredak i razvoj?

Zato svaka riječ u javnosti, svako kulturno djelo, svaka politička poruka, a pogotovo poruke nacionalne televizije kao najsnažnijega medija, koje se ponavljaju godinama i sustavno – jesu izravni poziv na racionalno propitkivanje i zauzimanje odgovarajućih stavova, u ovome slučaju od interesa nacije i društva. O tim stvarima ne smije se šutjeti – jer je šutnja sudioništvo i ravna nepoštenju.

Sasvim slučajno znam, a baš me zanima koliko čitatelja zna – što je “Munja iz Gabele”?

Nemiri na zapadnim granicama umirućeg turskoga Carstva su službenom jugoslavenskom, čitaj komunističkom i srpskom poviješću, skoncentrirani na – Nevesinje. Zašto?

Pa gdje će Hrvati biti – junaci?  Koliko se junaka i heroja Hrvata sjeća hrvatski narod na stranicama udžbenika službene povijesti bivših Jugoslavija?

Zato, upravo iz istoga razloga – ne smijemo ih imati ni danas usprkos posve živim sjećanjima i svjedočanstvima. Koliko je to važno, ako se već najčešće kao na vrhunske uzore pozivamo na američku ili britansku kulturu i demokraciju, pogledajmo kako su Amerikanci, stvarajući identitet nacije od milijuna identiteta koji su tamo prispijevali, od obične propalice i pijandure Davyja Crocketta izgradili – junaka.

Tko su naši junaci?

Rade Šerbedžija, Bata Živojinović, Olver Frljić, Fred Matić, Đoka Jovanić, Mirando Mrsić. A nema mjesta na tisuću kilometara dugoj crti bojišnice u Domovinskom ratu koje ne može svjedočiti o nevjerojatnim junaštvima ljudi koji su među nama, tihi, neprimjetni, poniženi događajima nakon rata.

Nikada u toj službenoj povijesti nije bilo mjesta za Gabelu, malo hercegovačko i hrvatsko mjestu uz Neretvu, odakle je krenuo taj ustanak, gdje su dvadesetak dana prije Nevesinja – počeli nemiri i borbe protiv Turaka.

Zašto bi hrvatska kinematografija tjekom avnojevske «ravnopravnosti» naroda i narodnosti, financirala film o srpskim ustanicima u Istočnoj Hercegovini ignorirajući borbu hrvatskog naroda protiv okupatora?
Zašto je i danas usprkos tome što se mukotrpno ispod ogromne blokade medijskoga prostora i čak istraživačkih projekata u suvremenoj Hrvatskoj, za jedan nimalo zanemariv broj Hrvata i za sve Srbe izuzev onih koji su se praktično odredili za nezavisnost Republike Hrvatske devedesetih, 27. srpanj dan ustanka protiv fašizma – ako je toliko snažnih povijesnih dokaza da je to upravo suprotno?

Zašto je ministrica kulture Andreja Zlatar donijela odluku o velikom povećanju financiranja privatnoga kazališta Rade Šerbedžije ove godine, istovremeno kada je posve srezala davanja – svim ostalim kazalištima i kulturnim institucijama u Hrvatskoj?

Na ovo pitanje recimo ni jedan “borac za istinu”, “razum”, “suočavanje s prošlošću”,  nije ni pokušao odgovoriti, kao što nitko s tzv. ljevice neće uzeti ni jedan dokaz, a ima ih na tisuće – o prirodi ustanka u Srbu na današnjoj granici BiH i Hrvatske.

Ni jedan od tih “zabrinutih” novinara, intelektualaca i znanstvenika za stanje duha hrvatske nacije i društva, neće ni pomisliti osvrnuti se na nelogičnost da nas se pokušava zalediti u 1963. godini, kada se snimao film o “hrvatskoj nevesinjskoj pušci”, kada se slavilo sve u šesnaest nevjerojatno klanje koje su četnici i srpski komunisti koje je predvodio Đoko Jovanić učinili tijekom ljeta 1941. godine, klanje civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva.

Ili – nesrpskih naroda i narodnosti!

Zamislite slobodu naroda i narodnosti koji moraju slaviti klanje svojih sunarodnjaka!

Nije lako, zar ne?

“Antifašističku slobodu” koju danas nameće kompletan javni i politički establišment – hrvatskome narodu.

Evo što profesor Ivo Banac kaže o tom antifašizmu:

“U Hrvatskoj tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog ‘antifašizma'”.
(Članak u časopisu Vijenac, Matice hrvatske)

Kako je moguće i čime opravdati, o čemu je kolega Ante Gugo ovdje već pisao, hrvatsko financiranje predstave o Gavrilu Principu na Brijunima?

Smije li netko stvarno i dalje u ovoj zemlji čak i pijan pomisliti da se ovdje ne radi o sustavnom ponižavanju, sustavnoj duhovnoj i svakoj drugoj kolonizaciji hrvatskoga naroda, sustavnom i nasilnom ispiranju mozgova i posve namjernom klasičnom agitpropovskom usmjeravanju djela mlađih generacija u Hrvatskoj, koje u potpunom rasulu društva, njegovih elementarnih vrednota ili idu u kvartovski “ustašluk” ikonografskoga tipa, ili – slijede ultra modernu političku izmišljotinu, Mirelu Holy, bez obzira što ni ona ne zna – kamo ide. Važno je jedino da to nije – Hrvatska..

Ili za predsjednikom Josipovićem i njegovom politikom – ljudi su ljudi, idemo sve zaboraviti, uhvatiti se ruku pod ruku i zajedno s Đorđem Balaševićem zaguditi – računajte na nas.

Do kada će hrvatska država, samo nedavno plaćena s trinaest tisuća života i stotinama tisuća otvorenih rana na odrastanju i emocijama čitavih generacija, tako brutalno – gaziti svaku simboliku, smisao i vrednote za koje su te žrtve pale? I poticati otvorenu reviziju društvenih vrednota, povijesnih događaja i činjenica, koja vodi do osobne razine konkretnoga čovjeka i njegovoga socijalnoga ponašanja.

Stvaranju – savršenih zombija za dugotrajno vladanje jednoga poretka moći.

Kako će netko zdrava razuma pod isti vrijednosni okvir i sadržaj recimo na Mirogoju pomiriti tzv. Aleju narodnih heroja i stotine i stotine hrvatskih velikana, koji su najčešće životima plaćali snove o Hrvatskoj, zbog čijeg su uništenja odnosno pokušaja uništenja tipovi u toj Aleji – proglašeni narodnim herojima.

Bog zna kojega – naroda?

Iza njihovih zajedničkih, većinom i osobnih i pojedinačnih zločina – nije pristojno svrstati ni jedan narod.

Zašto današnja hrvatska država jednoj Vesni Teršelič, koja se devedesetih pojavila doslovno niotkuda, bez ikakvih znanstvenih i istraživačkih referenci, prepušta nekakvo “suočavanje s prošlošću”, a ne financira vrhunske hrvatske znanstvenike, pa čak i međunarodne istraživačke multidisciplinarne timove i projekte, koji će o tako važnim povijesnim identitetskim pitanjima dati  znanstveno utemeljen sud.

Zašto državni vrh tolerira informaciju da je u Jadovnom stradalo zmeđu 14 i 35 tisuća Srba?  Kako je moguća takva “istina”, ako današnja znanost bez ikakvih problema potpuno točno rekonstruira na temelju multidisciplinarnih istraživanja svaki događaj star i preko tisuću godina? Tko ne dopušta utvrđivanje povijesne istine u Hrvatskoj?

To svi znademo. Ključno je pitanje – Tko će u ime hrvatskog naroda, ali i doprinosa civilizaciji – zauvijek presjeći te besramne trgovine žrtvama konkretnih ljudi?

To pitanje istinski zainteresirani novinari, intelektualci i kompletno civilno društvo, ali svakako još snažnije Katolička crkva u Hrvatskoj – moraju nametnuti svakome onome tko pretendira doći na vlast kao ključnu odrednicu.

Jedini način je govoriti u dostupnim medijima, govoriti i što je najvažnije postavljati pitanja – u svakoj javnosti, makar bila i grupica ljudi.

Država, kako bi aktivirala sve potencijale svoga naroda ne smije žaliti sredstva ni mogućnosti kako bi otklonila gnojna žarišta iz svoje društvene realnosti, a na lažima i falsifikatima jednostavno to nije moguće.

U Srbu, Grahovu, Kulen Vakufu i desecima mjesta šire regije (Boričevac, Vrtoče, Krnjeuša…) od 27.7. do sredine rujna 1941. godine četnici i komunisti koje je predvodio između ostalih i “legendarni” Jovanić, pobili su nekoliko tisuća ljudi, sve od reda, bio dječak, djevojčica, starac ili starica. Jednostavno, živih nije ostajalo na njihovom pohodu, a prema brojnim svjedočanstvima, ljudi su ubijani na najsvirepije načine, kakve ljudska mašta ni zamisliti ne može koliko god bila –  deformirana.

Aktivisti koji su javno linčovali Darija Kordića nakon odslužene društvene kazne radi zločina u Ahmićima, neće o tome riječi jedne reći. Kao što njihove “suze” za Ahmićima nisu potekle nedavno na sjećanju tisućama pobijenih ljudi u Prijedoru ljeta 1992. godine. A i zašto bi, zar ne? Naime, prema službenoj povijesti, čak  i danas, sve su to bile “ustaše”, a povrh toga, razumljivo je da su Srbi tako reagirali – jer su se borili protiv fašizma.

Nema veze to što je i vojno i logistički tadašnji talijanski okupator pomagao, na srpski zahtjev i prijedlog, srpske formacije, nema veze što o tome postoje jasni dokazi, nema veze što je jedan takav sporazum i partizanski general i narodni heroj Đoko Jovanić 11. kolovoza u Otriću osobno potpisao.

Jer – u Hrvatskoj još caruje istina da fašizam ima samo jedan lik, samo jedan oblik i sadržaj – Hrvati su fašisti, ne doduše svi, jer ima i “poštenih”, ali velika većina, i Hrvatima se ne smije dopustiti potpuna sloboda i samosvijest.

Kako će danas, odnosno kako je ako ima bar donekle ljudske časti i skrupula jedan Mesić, Goldstein, Pupovac, da ne spominjem svjetinu koja je upravo na tome mjestu svaki put kada bi se hrvatski narod samo usudio podignuti oči, a ne glavu, mitingovala i urlala o srpskoj ugroženosti, uzeti komadinu pečenoga odojka s ražnja.

Normalnome čovjeku bi zastao takav zalogaj u ustima.

Hoće li ih sam pojam ražanj, sam pogled na njega podsjetiti kako je ubijen katolički svećenik Juraj Gospodnetić tijekom pokolja u Bosanskom Grahovu? Trupe četničkog vojvode Brane Bogunovića nakon višednevnog mučenja oduzele su život Gospodnetiću demonstrirajući najteži oblik mržnje i barbarstva. Nakon nabijanja na kolac, Gospodnetić je pred vlastitom majkom živ ispečen na ražnju. Hoće li ih podsjetiti?

Ja sam to pitanje, naravno, postavio posve retorički jer te tipove to nikada nije smetalo. Da jest – jednostavno ne bi bili tu.

To je pitanje zapravo – Hrvatskoj.

Do kada?

Do kada će HDZ danas to nijemo gledati, ako je upravo Sanader potpisao za gram vlasti, a Kosorica sprovela u djelo financiranje spomenika navodnim antifašistima – a u biti zločincima kojima je jedini cilj bio – istrijebiti sve pred sobom. Sve hrvatsko.

Kamo će šutnja o tome vratiti HDZ prije svih jer je trenutno jedina organizirana politička snaga koja bi mogla to promijeniti, u svojem povijesnom “vraćanju temeljima”, ako se jasno jednom za uvijek ne odredi pred nacijom o tome?

Hoće li Kolinda Grabar Kitarović smjeti šutjeti o tome?

Nije se dovoljno ograditi od Sanadera samo zbog stvarnih i potencijalnih pljački, daleko je opasnije ovakvo naslijeđe od koga se HDZ, ako bježi od Sanadera – mora odmah praktično radikalno odreći suprotnom politikom.

Spominjani Đoko Jovanić o sastanku održanom tjedan dana prije ustanka kaže: “Na ovom sastanku nije dana orijentacija na partizansku borbu – diverzije, manje akcije i dr. – već na opšti oružani ustanak, opštu revoluciju u kojoj će svaki svoga ubiti subašu, očistiti svoj kraj, i to jednoga dana, jednoga sata, i u gradu i u selu, u cijeloj zemlji…”
(Josip Pavičić, Dossier Boričevac)

“Intelektualna ljevica” i politička “ljevica” u Hrvatskoj bez ikakvih skrupula lažu da je srpski ustanak protiv tadašnje hrvatske države, u biti bio odgovor na zločine ustaša protiv srpskoga stanovništva. Time se opravdaju sva zlodjela koja su ustanici u srpnju, kolovozu i rujnu počinili. Na stranu to što nitko takve razmjere zla ne može nazvati incidentom ili osvetom, ako pretendira na ljudski respekt. Komunistička partija je iz tisuće razloga, od kojih ni jedan nije prohrvatski ni civilizacijski, zataškala ove zločine, njihovu stvarnu i zastrašujuću antihrvatsku dimenziju. Navodno – hrvatska komunistička partija!?

Nije niti jednom razumnom čovjeku koji bar minimalno poštuje svoj identitet, nejasno zbog čega su komunistička partija i tadašnja država, šutjeli o ovim zločinima, i, zbog čega je upravo te događaje naznačila – državnim praznikom hrvatskoga naroda.

To je kao i svi komunistički i jugoslavenski praznici za hrvatski narod bio – neradni dan i u tišini i zaštiti obiteljskih domova – dan sjećanja na strahote koje je doživio.

Čudo jedno je obiteljski dom i zimska vatra u šporetu.

Da bi samo usporedili konzistentnost političkog svjetonazora Vesne Pusić, koja je stasala i napravila karijeru u “Savkinoj stranci”, valja usporediti njeno današnje političko ponašanje i odnos prema događajima u Srbu, s riječima Savke Dabčević Kučar o dojmu nakon sudjelovanja na mitingu 1971. godine.

“Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih) osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti!”
(Savka Dabčević Kučar – Hrvatski snovi i stvarnost)

Kako to da Vesna Pusić ili Stipe Mesić, koji je postao šef države iz stranke Savke Dabčević Kučar, i u čije političko i ljudsko poštenje se zaklinje u svakoj prigodi – ne razmisli o ovim riječima žene koja nikako nije bila ni antijugoslovenka, ni antisrpkinja, a još manje – fašistkinja.

Današnje generacije se sjećaju i događaja upravo u Srbu dana 25. srpnja 1990. godine, stotina tisuća Srba sa svih strana svijeta, koji su jasno i glasno poručili hrvatskom narodu – legitimno je ići iz Jugoslavije, ali bez nas i krajeva koje naseljavamo!

Drugim riječima – nemate pravo na svoju suverenost ni na svoju – zemlju.
Je li netko zaboravio simboliku i poruke s tog “antifašističkog skupa”, iz kojega je izravno pokrenuta organizacijska i vojna pobuna protiv hrvatske samostalnosti i slobode.

Zašto je dakle danas nedopustivo govoriti o antifašističkom ustanku u Srbu?

Prvo, to jednostavno nije bio antifašistički ustanak, jer se njegov antifašizam isključivo temelji na proglašenju svega hrvatskoga – fašizmom.

Drugo, nije bio ni odgovor na ustaške zločine, jer bi se tom logikom i svaki apologet ustaške nevinosti mogao pozvati na seriju zločina četničkih odreda koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije protiv hrvatskog stanovništva pokraj Dervente, u okolici Čapljine u Hercegovini, zatim u selima Cim i Ilići pored Mostara, te time pravdati kasniji ustaški teror i zločine. Bitno je naglasiti da su četnici te zločine počinili 11.4.1941. godine, dan nakon proglašenja NDH >>.

Je li to bio ustanak protiv fašizma, ili nešto drugo, nešto o čemu govori Savka Dabčević ili ono što smo vidjeli u ljeto 1990. godine, a doživjeli samo godinu dana kasnije.

Kako nazvati dakle financiranje spomenika zločincima protiv svoga naroda, kako nazvati financiranje Šerbedžijine predstave o Gavrilu Principu, kako nazvati pojavu hrvatskoga filma “Nevesinjska puška” na hrvatskoj televiziji danas – dvadeset i tri godine nakon uspostave i obrane nezavisne države.

Što nam je činiti?

Pitanje je elementarnog dostojanstva Srb i spomenik u Srbu pretvoriti u mjesto pijeteta prema tisućama pobijenih ljudi, a istinu o tome ponavljati kako u školi tako i u svim prigodama u javnosti, jer je trajno svjedočanstvo modela kolonizacije hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, a na spomeniku napisati – ovdje su zli ljudi u ime srpskoga naroda i srpskih imperijalnih političkih ciljeva – učinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda.

Ja bih na spomenik napisao i sljedeće riječi profesora Ive Banca: “….. Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta”
(Vijenac, Matica hrvatska)

Upravo u Srbu treba glogovim kolcem u samo srce vampira velikosrpske politike u Hrvatskoj. Inače, nema smisla slaviti Dan pobjede, jer je pobjeda profućkana za manje od dvadeset godina.

Da se vratimo na kraju “Pofucima” s početka teksta.

Izvan obične špekulacije nepristojno je iz Hrvatske analizirati prošlost srpskoga premijera, ako je on prihvatljiv srpskome narodu, a više je nego očito. Mi nismo više jedna država, svatko upravlja svojom sudbinom na najbolji mogući način. Čineći to, zapravo dajemo potpun legitmitet Srbiji baviti se unutrašnjim društvenim i državnim pitanjima u Hrvatskoj, iako Srbija to radi i bez alibija, otvoreno i bezobrazno, bez prestanka, s povodom i bez njega.

Srbija je upravo takvim modelom ponašanja poslala diplomatsku notu državi Vatikan prosvjedujući protiv proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, to je učinila i SPC, a lider SPC-a usred Hrvatske, koja mu je kao država pružila gostoprimstvo, nedavno u Karlovcu oslobođenje Hrvatske od srpske agresije otvoreno naziva – tzv. oslobođenjem.

Pofuk i slični, uzimajući pravo suditi Vučiću iz svoje zagrebačke prizme, zapravo svjesno ili nesvjesno, pozivaju Srbiju – suditi Hrvatskoj. To Srbija čini, misli da ima pravo, pri čemu to nije problem, koliko je problem što hrvatski državni vrh svojom politikom svaki dan pokazuje da je – tako.

I prinosi na taj sud – sve više i sve više “optužnica” protiv svoga naroda.

Baviti se Srbijom i odnosom njenoga premijera prema srpskoj kulturi, a istovremeno šutjeti na skandalozno financiranje punih četrnaest godina terevenki Rade Šerbedžije na Brijunima uz bacanje kostiju raznim Stazićima, izraz je dubokog provincijalnog i neokolonijalnog duha i svekolike frustracije socijalnim okruženjem.

Ključna razlika između srpskog premijera i hrvatskog premijera, razlika između srpskog predsjednika i hrvatskog predsjednika, nije u tome cijene li ili ne, kulturu uopće, jesu li manje ili više kulturni.

Razlika je u elementarnom domoljublju.

Vučić i Nikolić mogu biti primitivci ili vrhunska gospoda, mogu biti što god hoće, ali oni su u stanju i reći i pokazati – ponosim se time što sam Srbin.

Ni jedan političar aktualne koalicije nikada to neće čak ni formalno reći.

I, kako onda mogu imati senzibilitet za značaj nacionalne kulture za razvoj, sveukupni razvoj hrvatskoga naroda.

Ne mogu!

http://www.politikaplus.com/novost/107534/slaviti-ustanak-u-srbu-znaci-rugati-se-danu-pobjede-u-hrvatskoj-

Lažni “Dan ustanka” je ples po kostima nedužnih Hrvata istočne Like

Dokle će hrvatski političari dopuštati četnička iživljavanja po Lici!?

– Prije mjesec dana iz Dabine jame iznad Brotnje ekshumirani su posmrtni ostatci 21 osobe, od čega desetero djece. Ondje su nesretne civile iz sela Ivezići pobacali tzv. ustanici u ljeto 1941. godine. Od 1945. godine taj se dan u ex-Jugoslaviji slavio kao Dan ustanka naroda i narodnosti  Hrvatske. Nakon uspostave suverene Hrvatske počele su se javljati neke nove istine o takvom ustanku, a zapravo prvom etničkom čišćenju u Drugome svjetskom ratu na ovim prostorima. To etničko čišćenje dalo je dugoročne rezultate. Tada su iz istočne Like sasvim nestali Hrvati, a godinama nakon onoga rata preživjelima je bilo “preporučeno” da se ne vraćaju na svoje. Nakon strašnog zločina iz ljeta 1941. iza  takvih “ustanika”, koji su ubili i svoga Marka Oreškovića (opet jedan Hrvat!!!), ostalo je oko 430 leševa civila.
Masovna grobnica u Dabinoj jami pomno se skivala, pa je čak i kamenjem zazidano usko grotlo jame. Selo Ivezići tada je nestalo, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 12 djece u dobi od 3-14 godina. Pretpostavlja se da su u jamu bačene i trudnice. Spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka koja se nakon zatočeništva udala za jednog od „ustanika“. S vremenom se doznalo kako su tzv. ustanici u ovu jamu pobacali one koji su teže hodali, odnosno djecu, starije ljude i žene. One jače poveli su u Srb. Mučili su ih, žene silovali, a potom ih sve osim jedne djevojke pobili i pobacali u jame kod Srpskog klanca.
Na ekshumaciji kod Dabine jame bio je i biskup dr. Mile Bogović. On je najprije nad grotlom pročitao imena ubijenih Ivezića i starost djece, od kojih su dvojica dječaka, Jure i Jakov, u času smrti imali jedva 3 godine. Nakon molitve biskup Bogović se obratio nazočnim novinarima: »Ja nisam forenzičar, nego biskup i povjesničar pa na sve ovo gledam kao cjelinu. Teško je danas zamisliti kako su nedužne civile krvnici gurali i bacali u smrt kroz ovo usko grotlo. U ljeto 1941. znade se da je bilo odlučeno da se to cijelo selo s katoličkim življem pobije. To je bio nalet te prve ustaničke puške koja je opalila 27. srpnja 1941. Valjda je sada došlo vrijeme da se naša država jasno odredi prema tim događajima i da se više ne govori kao da se ništa ne zna. Vrijeme je da barem ne slavimo dan kada je počelo etničko čišćenje istočne Like. Da tu prvu pušku ne veličamo. Ne mogu reći da nakon toga nije bilo i dobrih poteza, ali je došlo vrijeme da se prestane lagati i sakrivati o čemu je ovdje bilo riječi. Istina će nas osloboditi. Mene kao čovjeka i povjesničara zanima tko je ubio sve te ljude i djecu, na koji su način umrli, je li netko preživio pad na tijela ispod sebe? Tko god da je pobio ove nedužne ljude, žene i djecu on je zločinac, krvnik i stvari treba nazvati pravim imenom«, rekao je biskup Bogović.
https://i0.wp.com/www.braniteljski-portal.hr/var/ezflow_site/storage/images/novosti/crna-kronika/donji-srb-ekshumacija-djece-i-staraca-na-dabinu-vrhu-biskup-mile-bogovic-u-srbu-ne-bi-trebalo-slaviti-ustanak-27.srpnja/70710-5-cro-HR/DONJI-SRB-Ekshumacija-djece-i-staraca-na-Dabinu-vrhu-Biskup-Mile-Bogovic-u-Srbu-ne-bi-trebalo-slaviti-ustanak-27.srpnja_article.jpg
Rodbina i prijatelji još traže istinu o stotinama Hrvata ubijenih u tome “ustanku”. Gdje su pobacani svi ti ljudi iz Boričevca, Brotnje, Srba, Donjeg i Gornjeg Lapca, Velikog Bubnja… O velikom zločinu, nikako o “velikom ustanku”, pisali su i sami akteri toga krvavovg nereda i masovnih egzekucija. Tako npr. lider komunista onoga doba u tome je kraju  Đoko Jovanić, kasnije general JNA, piše kako je oko 180 ustanika ušlo u Srb 27. srpnja u jutarnjima satima. “Ustaše nismo zatekli jer je njih 4-5 noću pobjeglo prema Gospiću”. Protiv koga su se onda borili ti “ustanici”? Njih ukupno 600-injak u cijelom potezu od Srba do Donjeg Lapca. Ekipa predvođena četnički nastrojenim Gojkom Polovinom, kasnije također generalom JNA, poubijala je sve Hrvate zatečene u Lapačkom kraju. Boričevac su potom opljačkali i spalili do temelja. Kasnije je na red došao i Kulen Vakuf. U knjizi “Kotar Donji Lapac u NOR-u” stoji da su se “neki drugovi pri tome dočepali alkohola, pa su nedolično ponašali”. Ta “nedoličnost” značila je masovna ubojstva, silovanja, pljačku i palež, dok su leševi nedužnih žrtava plutale Unom, ili su s njima popunjene brojne jame. Iako je i sam bio zločinac general Polovina je dobio od Partije zadaću da strijelja Đoku Jovanića. Zbog Ivezića. Polovina to nije učinio jer se požalio Partiji kako bi “takav postupak loše djelovao na moral ustanika”. Kada je proglašena samostalna Hrvatska general Jovanić je utekao iz Zagreba u Beograd i tamo je živio do konca života u vojnom stanu bez natpisa na vratima.
https://i0.wp.com/www.lika-online.com/wp-content/uploads/2014/05/P1013459.jpg
Veličanje genocida iz ljeta 1941. dogodit će se ove nedjelje u Srbu. U obilježavanje ove  krivotvorine zadnjih se godina, osim političkih stranaka, umiješalo i Srpsko narodno vijeće. Istoga dana preživjeli Hrvati toga kraja i njihovi potomci opet će tražiti punu istinu o ovome pogromu. Nedavno otkrivena masovna grobnica kod Brotnje, ta zvjerski likvidirana djeca, starci i žene, nedovoljan su razlog da bi se prestao slaviti taj zločinački pothvat. Veličanje te “prve puške” nastavlja se. Koliko još jama s posmrtnim ostatcima civila Hrvata treba biti otkriveno i ekshumirano da bi nekom od sudionika slavljenja “prve puške” postalo jasno o čemu je zapravo riječ?!? Tih prvih dana “ustanka” nije u cijelome kraju ubijen niti jedan neprijateljski vojnik. Takav su ustanak platili isključivo civili, isključivo Hrvati. Stvari se kreću polagano, ali se kreću. Zadnjih su godina u Srbu počele izostajati velike face. Ipak prešuno podupiru veličanje toga genocida šaljući onamo svoje izaslanike. Hrvatska još uvijek na određeni način ratuje sa samom sobom. Prekopavaju se i svako malo pronalaze kosti nedužnih, otkrivaju se masovne grobnice.
Još uvijek nismo na čisto tko su naši antifašisti, temeljac moderne Europske unije. Svrstavaju li se u tu elitu i nositelji četničkih obilježja koji su počinili masovna ubojstva, a svježe obrijani promijenili stranu kada je 1943. godine kapitulirala Italija, njihov fašistički saveznik u političkom i logističkom smislu?!? Biskup Bogović je javno zatražio da se naša država konačno javno odredi prema zločinima toga vremena. Dan ne veliča “prvu pušku” koja je ubijala isključivo civile hrvatske nacionalnosti. Kako sada stvari stoje nastavlja se praksa stara 73 godine: ples po kostima potpuno nedužnih žrtava. Je li u pitanju neznanje, neuskus, političko ili moralno sljepilo ili jednostavno žal za nekim nepovratno nestalim vremenim???. I beneficijama, dakako.

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/najnovije-vijesti/11378-lazni-dan-ustanka-je-ples-po-kostima-neduznih-hrvata-istocne-like

Savez za Hrvatsku protiv sutrašnje proslave u Srbu: “To je veličanje etničkog čišćenja i genocida!”

Predstavnici Hrvatske stranke prava (HSP) i dvjestotinjak pripadnika koalicijskog Saveza za Hrvatsku došli su danas iz cijele Hrvatske u Srb izraziti protest protiv sutrašnje proslave ustanka u tom mjestu jer smatraju da je to neprihvatljivo, nedemokratsko i anticivilizacijsko veličanje etničkog čišćenja i genocida nad nesrpskim stanovništvom na području istočne Like i jugozapadne BiH u Drugome svjetskom ratu.

Srpsko narodno vijeće (SNV), Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i općina Gračac sutra organiziraju proslavu godišnjice Dana ustanka naroda Like 27. jula u Srbu.

“Civilizacijski je nedopustivo slaviti ovaj događaj. Radi se o ustanku koji je bio posljedica sprege talijanskih fašista, četnika i komunista, jer je povijesna činjenica da su oni taj ustanak dogovorili 23. srpnja 1941. godine na željezničkoj postaji obližnjeg Otrića”, rekao je danas u Srbu predsjednik HSP-a Danijel Srb, podsjećajući na žrtve.

U telefonskoj izjavi za Hinu kazao je da se oni neće pojaviti sutra na proslavi SABA i SNV-a u Srbu, nego su danas na dostojanstven način ukazali da ta proslava slavi pokolj nad Hrvatima. Podsjetio je da je tada hrvatsko stanovništvo iz Borićevca protjerano, a hrvatskih sela Brotnja i Krnjeuše (na BiH strani) više uopće nema.

Srb je u ime Saveza za Hrvatsku (HSP, HZ, HDSSB, ABH, A-HSS, OS, HRAST, ZZH) izrazio uvjerenje da je jasna politička poruka SNV-a, jednog od organizatora sutrašnjeg skupa, “da je moguće nekažnjeno ubijati Hrvate”, te da time “ostavljaju živom ideju o velikosrpskom ustanku i protiv današnje Hrvatske”.

Do 1990. u dotadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj 27. srpnja obilježavao se kao Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske što je odredio ZAVNOH u kolovozu 1945. U samostalnoj Hrvatskoj, kao Dan antifašističke borbe obilježava se 22. lipnja, jer je na taj dan 1941., više od mjesec dana prije ustanka u Srbu, osnovan prvi Sisački partizanski odred u šumi Brezovica.

Predsjednik HSP-a Daniel Srb izjavio je Hinu da je danas u Srbu “pojedincima koji su sa strane remetili njihov prosvjedni skup uzvikivanjem ‘Srbija, Srbija’, poručio: ‘Dok je nas živih – Srbija ovdje biti neće'”.

Glasnogovornik zadarske Policijske uprave Elis Žodan rekao je da u Srbu nije bilo izgreda i da “nitko nije vikao Srbija, Srbija”.

“Naš šef osiguranja javnog skupa, koji je bio u Srbu neposredno uz prosvjednike, izričito tvrdi da nije bilo izgreda, da se nije čula nikakva pogrdna riječ, te da nitko nije vikao ‘Srbija, Srbija’”, rekao je Hini Žodan.

Čelnici stranaka Saveza za Hrvatsku nedavno su pozvali Ministarstvo unutarnjih poslova da zabrani proslavu ustanka u Srbu 27. srpnja a Vladu da putem institucija istraži zločine koje su tada počinili četnici i komunisti uz pomoć talijanskih fašista.

“Tog 27. srpnja 1941. u Srbu nije ustanička puška opalila u fašiste, nego su se na njezinu nišanu i pod četničkim nožem našli nedužni i nezaštićeni hrvatski civili koje su krvnici izmasakrirali, pobacali u jame”, rekao je Srb na konferenciji za novinare 10. srpnja. Dodao je da je u razdoblju između travnja i 28. srpnja 1941. brutalno ubijeno i 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika i bačeno u jamu Golubnjaču te dva katolička svećenika. Nakon toga, dodao je, u kolovozu 1941. stradalo je i selo Borićevac s oko 2200 stanovnika. Svi su protjerani, a oni koji nisu mogli napustiti selo su pobijeni ili živi spaljeni. Komunističke vlasti nakon rata nisu dopustile povratak protjeranim stanovnicima, pa čak ni onima koji su nakon progona otišli u partizane, naveo je Srb.

Izvor: http://www.politikaplus.com/novost/107488/savez-za-hrvatsku-protiv-sutrasnje-proslave-u-srbu-to-je-velicanje-etnickog-ciscenja-i-genocida