Auktor: Marko Ljubić
Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta
Ivo Banac
Dok god postoji mogućnost i pravo u Srbu govoriti o «antifašističkom ustanku» bit će to jasan znak kapitulanstva hrvatske državne politike i jasan pokazatelj snažnoga velikosrpstva u Hrvatskoj. Onaj tko pretendira istinski povesti hrvatski narod u svekoliki razvoj i prije svega mir, mora zabiti glogov kolac tome vampiru upravo u Srbu.
Nazad otprilike dva mjeseca jedan mi je tekst zapeo za oči više nego ostali. Komentator Večernjeg lista Branimir Pofuk uočio je da je tada mandatar srbijanske vlade, danas predsjednik Aleksandar Vučić u svojem trosatnom govoru pred srbijanskim parlamentom – pola sata govorio o srbijanskoj kulturi i politici njegove buduće vlade prema tome prevažnom pitanju.
S pravom je Pofuk uočio taj državnički odgovoran postupak i državničku politiku srbijanskoga premijera, iako je jednako tako mogao davno prije uočiti slično ponašanje državnika svih relevantnih država, pa i onih najsiromašnijh. Ali i od Srbije je vrijedno učiti. S pravom se pitao, kako je moguće da u Hrvatskoj državno ulaganje u kulturu dramatično pada iz godine u godinu, dok je srbijanski premijer odlučio nekoliko puta povećati ulaganja u kulturu.
Neki bi rekli – izdatke za kulturu, ali kod razvijenih naroda i država, jer jedno bez drugoga ne ide, to su – ulaganja.
Početno vrludanje Branimira Pofuka, nesigurnoga smije li pohvaliti srbijanskoga premijera, jer je uvod posvetio ograđivanju od njegove prošlosti – bio je siguran znak da on ne razumije razlog zbog čega je takva politika posve normalna u Srbiji, ali još važnije – zbog čega nije moguća u Hrvatskoj. Ne trebam ni istaknuti da Pofuk, ali ni jedan drugi novinar najvažnijih nacionalnh medija u Hrvatskoj – u pravilu ne otvara pitanje: Zašto je u Hrvatskoj tako? Pa da zatim, ako već inzistiraju na analogiji sa Srbijom, istaknu zašto je u Srbiji drugačije, ili, u ovome slučaju pozitivnije. Naravno, sa stajališta srpskoga naroda kao i hrvatskih srbofila.
Puno odgovora nalazi se oko nas, svakodnevno, a onima koji se hoće odmaknuti od nacionalnih pitanja – HTV to jednostavno ne dopušta.
Gdje se god sakrio, tu je HTV, u ovome slučaju HTV 3 i – “hrvatski film” – “Nevesinjska puška”. Režirao Žika Mitrović, scenarij napisao Slavko Goldstein, glavni glumac Bata Živojinović, producent Jadran film, vrjeme snimanja – godina Gospodnja 1963.
Po čemu je to – hrvatski flm?
Pa se onda ne pitaj, pogotovo u susret proslavi “antifašističkoga ustanka” u Srbu, nakon Jadovnog, u susret Oluji i proslavi Dana pobjede, a poslije hodočašća prvo, patrijarha Irineja, zatim Ive Josipovića po Hrvatskoj, naročito po Zagorju – je li ovo uopće hrvatska država?
Ne možeš se iz nekih razloga nikako riješiti sjene Goldsteina, ne možeš bez Bate Živojinovića pobijediti ni jednoga neprijatelja, ne možeš bez partizansko – komunističke kinematografije provesti jedan dan, a bez ikonografije ni disati.
Mislite da to nije opasno, trenutno aktualno, važno, da zbog ekonomske krize o tome ne treba govoriti? Pa upravo oni koji su stvorili klice svekolike krize i razvili ih do kronične bolesti, zastupaju to stajalište.
Primjer koliko dugogodišnja kampanja o relativizaciji evidentnoga zla može postati izraz osobnog stava ljudi, svugdje, pa tako i u Hrvatskoj je istraživanje instituta Ivo Pilar, koje je, između ostalih objavio i Večernji list prije nekoliko dana.
Na pitanje treba li kazniti zločine komunizma, izrazito protiv izjasnilo se 17, 7 posto ispitanika, a protiv kažnjavanja zločina komunizma je 39,8 posto ispitanih. Samo 14,7 posto se izjasnilo izrazito za kažnjavanje tih zločina. Ovdje se mora zanemariti pridjev “komunizma” i stvari svesti na – kažnjavanje zločina. Zašto bi netko normalan bio protiv kažnjavanja zločina?
Odgovor je jednostavan. Jer je socijalno formiran na načelima da komunistički poredak – nije zločin, da nije zločin ubiti zarobljenoga neprijatelja, pogotovo ustašu, da nije zločin pobiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Između ostaloga jer – bilo je davno.
Sve što se dogodilo jučer – jednoga dana biti će davno. Zar se može biti čovjek, a prepustiti zlu da jednoga dana postane – poželjno?
Zar netko stvarno misli, minimalno poznavajući povijest dvadesetog stoljeća, da iza ovakvih rezultata ne stoji dobrim dijelom i višegodišnja medijska politika vladajućega poretka u Hrvatskoj, “hrvatskog antifašizma”, te da su Tito i komunizam zapravo – prihvatljivi, a da su Tuđman i demokracija zapravo razorili mir i sigurnost ljudi te zaustavili svaki napredak i razvoj?
Zato svaka riječ u javnosti, svako kulturno djelo, svaka politička poruka, a pogotovo poruke nacionalne televizije kao najsnažnijega medija, koje se ponavljaju godinama i sustavno – jesu izravni poziv na racionalno propitkivanje i zauzimanje odgovarajućih stavova, u ovome slučaju od interesa nacije i društva. O tim stvarima ne smije se šutjeti – jer je šutnja sudioništvo i ravna nepoštenju.
Sasvim slučajno znam, a baš me zanima koliko čitatelja zna – što je “Munja iz Gabele”?
Nemiri na zapadnim granicama umirućeg turskoga Carstva su službenom jugoslavenskom, čitaj komunističkom i srpskom poviješću, skoncentrirani na – Nevesinje. Zašto?
Pa gdje će Hrvati biti – junaci? Koliko se junaka i heroja Hrvata sjeća hrvatski narod na stranicama udžbenika službene povijesti bivših Jugoslavija?
Zato, upravo iz istoga razloga – ne smijemo ih imati ni danas usprkos posve živim sjećanjima i svjedočanstvima. Koliko je to važno, ako se već najčešće kao na vrhunske uzore pozivamo na američku ili britansku kulturu i demokraciju, pogledajmo kako su Amerikanci, stvarajući identitet nacije od milijuna identiteta koji su tamo prispijevali, od obične propalice i pijandure Davyja Crocketta izgradili – junaka.
Tko su naši junaci?
Rade Šerbedžija, Bata Živojinović, Olver Frljić, Fred Matić, Đoka Jovanić, Mirando Mrsić. A nema mjesta na tisuću kilometara dugoj crti bojišnice u Domovinskom ratu koje ne može svjedočiti o nevjerojatnim junaštvima ljudi koji su među nama, tihi, neprimjetni, poniženi događajima nakon rata.
Nikada u toj službenoj povijesti nije bilo mjesta za Gabelu, malo hercegovačko i hrvatsko mjestu uz Neretvu, odakle je krenuo taj ustanak, gdje su dvadesetak dana prije Nevesinja – počeli nemiri i borbe protiv Turaka.
Zašto bi hrvatska kinematografija tjekom avnojevske «ravnopravnosti» naroda i narodnosti, financirala film o srpskim ustanicima u Istočnoj Hercegovini ignorirajući borbu hrvatskog naroda protiv okupatora?
Zašto je i danas usprkos tome što se mukotrpno ispod ogromne blokade medijskoga prostora i čak istraživačkih projekata u suvremenoj Hrvatskoj, za jedan nimalo zanemariv broj Hrvata i za sve Srbe izuzev onih koji su se praktično odredili za nezavisnost Republike Hrvatske devedesetih, 27. srpanj dan ustanka protiv fašizma – ako je toliko snažnih povijesnih dokaza da je to upravo suprotno?
Zašto je ministrica kulture Andreja Zlatar donijela odluku o velikom povećanju financiranja privatnoga kazališta Rade Šerbedžije ove godine, istovremeno kada je posve srezala davanja – svim ostalim kazalištima i kulturnim institucijama u Hrvatskoj?
Na ovo pitanje recimo ni jedan “borac za istinu”, “razum”, “suočavanje s prošlošću”, nije ni pokušao odgovoriti, kao što nitko s tzv. ljevice neće uzeti ni jedan dokaz, a ima ih na tisuće – o prirodi ustanka u Srbu na današnjoj granici BiH i Hrvatske.
Ni jedan od tih “zabrinutih” novinara, intelektualaca i znanstvenika za stanje duha hrvatske nacije i društva, neće ni pomisliti osvrnuti se na nelogičnost da nas se pokušava zalediti u 1963. godini, kada se snimao film o “hrvatskoj nevesinjskoj pušci”, kada se slavilo sve u šesnaest nevjerojatno klanje koje su četnici i srpski komunisti koje je predvodio Đoko Jovanić učinili tijekom ljeta 1941. godine, klanje civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Ili – nesrpskih naroda i narodnosti!
Zamislite slobodu naroda i narodnosti koji moraju slaviti klanje svojih sunarodnjaka!
Nije lako, zar ne?
“Antifašističku slobodu” koju danas nameće kompletan javni i politički establišment – hrvatskome narodu.
Evo što profesor Ivo Banac kaže o tom antifašizmu:
“U Hrvatskoj tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog ‘antifašizma'”.
(Članak u časopisu Vijenac, Matice hrvatske)
Kako je moguće i čime opravdati, o čemu je kolega Ante Gugo ovdje već pisao, hrvatsko financiranje predstave o Gavrilu Principu na Brijunima?
Smije li netko stvarno i dalje u ovoj zemlji čak i pijan pomisliti da se ovdje ne radi o sustavnom ponižavanju, sustavnoj duhovnoj i svakoj drugoj kolonizaciji hrvatskoga naroda, sustavnom i nasilnom ispiranju mozgova i posve namjernom klasičnom agitpropovskom usmjeravanju djela mlađih generacija u Hrvatskoj, koje u potpunom rasulu društva, njegovih elementarnih vrednota ili idu u kvartovski “ustašluk” ikonografskoga tipa, ili – slijede ultra modernu političku izmišljotinu, Mirelu Holy, bez obzira što ni ona ne zna – kamo ide. Važno je jedino da to nije – Hrvatska..
Ili za predsjednikom Josipovićem i njegovom politikom – ljudi su ljudi, idemo sve zaboraviti, uhvatiti se ruku pod ruku i zajedno s Đorđem Balaševićem zaguditi – računajte na nas.
Do kada će hrvatska država, samo nedavno plaćena s trinaest tisuća života i stotinama tisuća otvorenih rana na odrastanju i emocijama čitavih generacija, tako brutalno – gaziti svaku simboliku, smisao i vrednote za koje su te žrtve pale? I poticati otvorenu reviziju društvenih vrednota, povijesnih događaja i činjenica, koja vodi do osobne razine konkretnoga čovjeka i njegovoga socijalnoga ponašanja.
Stvaranju – savršenih zombija za dugotrajno vladanje jednoga poretka moći.
Kako će netko zdrava razuma pod isti vrijednosni okvir i sadržaj recimo na Mirogoju pomiriti tzv. Aleju narodnih heroja i stotine i stotine hrvatskih velikana, koji su najčešće životima plaćali snove o Hrvatskoj, zbog čijeg su uništenja odnosno pokušaja uništenja tipovi u toj Aleji – proglašeni narodnim herojima.
Bog zna kojega – naroda?
Iza njihovih zajedničkih, većinom i osobnih i pojedinačnih zločina – nije pristojno svrstati ni jedan narod.
Zašto današnja hrvatska država jednoj Vesni Teršelič, koja se devedesetih pojavila doslovno niotkuda, bez ikakvih znanstvenih i istraživačkih referenci, prepušta nekakvo “suočavanje s prošlošću”, a ne financira vrhunske hrvatske znanstvenike, pa čak i međunarodne istraživačke multidisciplinarne timove i projekte, koji će o tako važnim povijesnim identitetskim pitanjima dati znanstveno utemeljen sud.
Zašto državni vrh tolerira informaciju da je u Jadovnom stradalo zmeđu 14 i 35 tisuća Srba? Kako je moguća takva “istina”, ako današnja znanost bez ikakvih problema potpuno točno rekonstruira na temelju multidisciplinarnih istraživanja svaki događaj star i preko tisuću godina? Tko ne dopušta utvrđivanje povijesne istine u Hrvatskoj?
To svi znademo. Ključno je pitanje – Tko će u ime hrvatskog naroda, ali i doprinosa civilizaciji – zauvijek presjeći te besramne trgovine žrtvama konkretnih ljudi?
To pitanje istinski zainteresirani novinari, intelektualci i kompletno civilno društvo, ali svakako još snažnije Katolička crkva u Hrvatskoj – moraju nametnuti svakome onome tko pretendira doći na vlast kao ključnu odrednicu.
Jedini način je govoriti u dostupnim medijima, govoriti i što je najvažnije postavljati pitanja – u svakoj javnosti, makar bila i grupica ljudi.
Država, kako bi aktivirala sve potencijale svoga naroda ne smije žaliti sredstva ni mogućnosti kako bi otklonila gnojna žarišta iz svoje društvene realnosti, a na lažima i falsifikatima jednostavno to nije moguće.
U Srbu, Grahovu, Kulen Vakufu i desecima mjesta šire regije (Boričevac, Vrtoče, Krnjeuša…) od 27.7. do sredine rujna 1941. godine četnici i komunisti koje je predvodio između ostalih i “legendarni” Jovanić, pobili su nekoliko tisuća ljudi, sve od reda, bio dječak, djevojčica, starac ili starica. Jednostavno, živih nije ostajalo na njihovom pohodu, a prema brojnim svjedočanstvima, ljudi su ubijani na najsvirepije načine, kakve ljudska mašta ni zamisliti ne može koliko god bila – deformirana.
Aktivisti koji su javno linčovali Darija Kordića nakon odslužene društvene kazne radi zločina u Ahmićima, neće o tome riječi jedne reći. Kao što njihove “suze” za Ahmićima nisu potekle nedavno na sjećanju tisućama pobijenih ljudi u Prijedoru ljeta 1992. godine. A i zašto bi, zar ne? Naime, prema službenoj povijesti, čak i danas, sve su to bile “ustaše”, a povrh toga, razumljivo je da su Srbi tako reagirali – jer su se borili protiv fašizma.
Nema veze to što je i vojno i logistički tadašnji talijanski okupator pomagao, na srpski zahtjev i prijedlog, srpske formacije, nema veze što o tome postoje jasni dokazi, nema veze što je jedan takav sporazum i partizanski general i narodni heroj Đoko Jovanić 11. kolovoza u Otriću osobno potpisao.
Jer – u Hrvatskoj još caruje istina da fašizam ima samo jedan lik, samo jedan oblik i sadržaj – Hrvati su fašisti, ne doduše svi, jer ima i “poštenih”, ali velika većina, i Hrvatima se ne smije dopustiti potpuna sloboda i samosvijest.
Kako će danas, odnosno kako je ako ima bar donekle ljudske časti i skrupula jedan Mesić, Goldstein, Pupovac, da ne spominjem svjetinu koja je upravo na tome mjestu svaki put kada bi se hrvatski narod samo usudio podignuti oči, a ne glavu, mitingovala i urlala o srpskoj ugroženosti, uzeti komadinu pečenoga odojka s ražnja.
Normalnome čovjeku bi zastao takav zalogaj u ustima.
Hoće li ih sam pojam ražanj, sam pogled na njega podsjetiti kako je ubijen katolički svećenik Juraj Gospodnetić tijekom pokolja u Bosanskom Grahovu? Trupe četničkog vojvode Brane Bogunovića nakon višednevnog mučenja oduzele su život Gospodnetiću demonstrirajući najteži oblik mržnje i barbarstva. Nakon nabijanja na kolac, Gospodnetić je pred vlastitom majkom živ ispečen na ražnju. Hoće li ih podsjetiti?
Ja sam to pitanje, naravno, postavio posve retorički jer te tipove to nikada nije smetalo. Da jest – jednostavno ne bi bili tu.
To je pitanje zapravo – Hrvatskoj.
Do kada?
Do kada će HDZ danas to nijemo gledati, ako je upravo Sanader potpisao za gram vlasti, a Kosorica sprovela u djelo financiranje spomenika navodnim antifašistima – a u biti zločincima kojima je jedini cilj bio – istrijebiti sve pred sobom. Sve hrvatsko.
Kamo će šutnja o tome vratiti HDZ prije svih jer je trenutno jedina organizirana politička snaga koja bi mogla to promijeniti, u svojem povijesnom “vraćanju temeljima”, ako se jasno jednom za uvijek ne odredi pred nacijom o tome?
Hoće li Kolinda Grabar Kitarović smjeti šutjeti o tome?
Nije se dovoljno ograditi od Sanadera samo zbog stvarnih i potencijalnih pljački, daleko je opasnije ovakvo naslijeđe od koga se HDZ, ako bježi od Sanadera – mora odmah praktično radikalno odreći suprotnom politikom.
Spominjani Đoko Jovanić o sastanku održanom tjedan dana prije ustanka kaže: “Na ovom sastanku nije dana orijentacija na partizansku borbu – diverzije, manje akcije i dr. – već na opšti oružani ustanak, opštu revoluciju u kojoj će svaki svoga ubiti subašu, očistiti svoj kraj, i to jednoga dana, jednoga sata, i u gradu i u selu, u cijeloj zemlji…”
(Josip Pavičić, Dossier Boričevac)
“Intelektualna ljevica” i politička “ljevica” u Hrvatskoj bez ikakvih skrupula lažu da je srpski ustanak protiv tadašnje hrvatske države, u biti bio odgovor na zločine ustaša protiv srpskoga stanovništva. Time se opravdaju sva zlodjela koja su ustanici u srpnju, kolovozu i rujnu počinili. Na stranu to što nitko takve razmjere zla ne može nazvati incidentom ili osvetom, ako pretendira na ljudski respekt. Komunistička partija je iz tisuće razloga, od kojih ni jedan nije prohrvatski ni civilizacijski, zataškala ove zločine, njihovu stvarnu i zastrašujuću antihrvatsku dimenziju. Navodno – hrvatska komunistička partija!?
Nije niti jednom razumnom čovjeku koji bar minimalno poštuje svoj identitet, nejasno zbog čega su komunistička partija i tadašnja država, šutjeli o ovim zločinima, i, zbog čega je upravo te događaje naznačila – državnim praznikom hrvatskoga naroda.
To je kao i svi komunistički i jugoslavenski praznici za hrvatski narod bio – neradni dan i u tišini i zaštiti obiteljskih domova – dan sjećanja na strahote koje je doživio.
Čudo jedno je obiteljski dom i zimska vatra u šporetu.
Da bi samo usporedili konzistentnost političkog svjetonazora Vesne Pusić, koja je stasala i napravila karijeru u “Savkinoj stranci”, valja usporediti njeno današnje političko ponašanje i odnos prema događajima u Srbu, s riječima Savke Dabčević Kučar o dojmu nakon sudjelovanja na mitingu 1971. godine.
“Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih) osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti!”
(Savka Dabčević Kučar – Hrvatski snovi i stvarnost)
Kako to da Vesna Pusić ili Stipe Mesić, koji je postao šef države iz stranke Savke Dabčević Kučar, i u čije političko i ljudsko poštenje se zaklinje u svakoj prigodi – ne razmisli o ovim riječima žene koja nikako nije bila ni antijugoslovenka, ni antisrpkinja, a još manje – fašistkinja.
Današnje generacije se sjećaju i događaja upravo u Srbu dana 25. srpnja 1990. godine, stotina tisuća Srba sa svih strana svijeta, koji su jasno i glasno poručili hrvatskom narodu – legitimno je ići iz Jugoslavije, ali bez nas i krajeva koje naseljavamo!
Drugim riječima – nemate pravo na svoju suverenost ni na svoju – zemlju.
Je li netko zaboravio simboliku i poruke s tog “antifašističkog skupa”, iz kojega je izravno pokrenuta organizacijska i vojna pobuna protiv hrvatske samostalnosti i slobode.
Zašto je dakle danas nedopustivo govoriti o antifašističkom ustanku u Srbu?
Prvo, to jednostavno nije bio antifašistički ustanak, jer se njegov antifašizam isključivo temelji na proglašenju svega hrvatskoga – fašizmom.
Drugo, nije bio ni odgovor na ustaške zločine, jer bi se tom logikom i svaki apologet ustaške nevinosti mogao pozvati na seriju zločina četničkih odreda koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije protiv hrvatskog stanovništva pokraj Dervente, u okolici Čapljine u Hercegovini, zatim u selima Cim i Ilići pored Mostara, te time pravdati kasniji ustaški teror i zločine. Bitno je naglasiti da su četnici te zločine počinili 11.4.1941. godine, dan nakon proglašenja NDH >>.
Je li to bio ustanak protiv fašizma, ili nešto drugo, nešto o čemu govori Savka Dabčević ili ono što smo vidjeli u ljeto 1990. godine, a doživjeli samo godinu dana kasnije.
Kako nazvati dakle financiranje spomenika zločincima protiv svoga naroda, kako nazvati financiranje Šerbedžijine predstave o Gavrilu Principu, kako nazvati pojavu hrvatskoga filma “Nevesinjska puška” na hrvatskoj televiziji danas – dvadeset i tri godine nakon uspostave i obrane nezavisne države.
Što nam je činiti?
Pitanje je elementarnog dostojanstva Srb i spomenik u Srbu pretvoriti u mjesto pijeteta prema tisućama pobijenih ljudi, a istinu o tome ponavljati kako u školi tako i u svim prigodama u javnosti, jer je trajno svjedočanstvo modela kolonizacije hrvatskoga naroda i svakoga čovjeka, a na spomeniku napisati – ovdje su zli ljudi u ime srpskoga naroda i srpskih imperijalnih političkih ciljeva – učinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda.
Ja bih na spomenik napisao i sljedeće riječi profesora Ive Banca: “….. Ne može biti pomirenja bez istine i sjećanja, ali i traženja oprosta”
(Vijenac, Matica hrvatska)
Upravo u Srbu treba glogovim kolcem u samo srce vampira velikosrpske politike u Hrvatskoj. Inače, nema smisla slaviti Dan pobjede, jer je pobjeda profućkana za manje od dvadeset godina.
Da se vratimo na kraju “Pofucima” s početka teksta.
Izvan obične špekulacije nepristojno je iz Hrvatske analizirati prošlost srpskoga premijera, ako je on prihvatljiv srpskome narodu, a više je nego očito. Mi nismo više jedna država, svatko upravlja svojom sudbinom na najbolji mogući način. Čineći to, zapravo dajemo potpun legitmitet Srbiji baviti se unutrašnjim društvenim i državnim pitanjima u Hrvatskoj, iako Srbija to radi i bez alibija, otvoreno i bezobrazno, bez prestanka, s povodom i bez njega.
Srbija je upravo takvim modelom ponašanja poslala diplomatsku notu državi Vatikan prosvjedujući protiv proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, to je učinila i SPC, a lider SPC-a usred Hrvatske, koja mu je kao država pružila gostoprimstvo, nedavno u Karlovcu oslobođenje Hrvatske od srpske agresije otvoreno naziva – tzv. oslobođenjem.
Pofuk i slični, uzimajući pravo suditi Vučiću iz svoje zagrebačke prizme, zapravo svjesno ili nesvjesno, pozivaju Srbiju – suditi Hrvatskoj. To Srbija čini, misli da ima pravo, pri čemu to nije problem, koliko je problem što hrvatski državni vrh svojom politikom svaki dan pokazuje da je – tako.
I prinosi na taj sud – sve više i sve više “optužnica” protiv svoga naroda.
Baviti se Srbijom i odnosom njenoga premijera prema srpskoj kulturi, a istovremeno šutjeti na skandalozno financiranje punih četrnaest godina terevenki Rade Šerbedžije na Brijunima uz bacanje kostiju raznim Stazićima, izraz je dubokog provincijalnog i neokolonijalnog duha i svekolike frustracije socijalnim okruženjem.
Ključna razlika između srpskog premijera i hrvatskog premijera, razlika između srpskog predsjednika i hrvatskog predsjednika, nije u tome cijene li ili ne, kulturu uopće, jesu li manje ili više kulturni.
Razlika je u elementarnom domoljublju.
Vučić i Nikolić mogu biti primitivci ili vrhunska gospoda, mogu biti što god hoće, ali oni su u stanju i reći i pokazati – ponosim se time što sam Srbin.
Ni jedan političar aktualne koalicije nikada to neće čak ni formalno reći.
I, kako onda mogu imati senzibilitet za značaj nacionalne kulture za razvoj, sveukupni razvoj hrvatskoga naroda.
Ne mogu!
http://www.politikaplus.com/novost/107534/slaviti-ustanak-u-srbu-znaci-rugati-se-danu-pobjede-u-hrvatskoj-
protukultura 